piskaranje o vinu, hrani i koječemu
„Kaj bute popili? Crno, belo il’ plešivičko?“ legendarno je pitanje Franje Šafraneka upućeno gosponu Fuliru u opštenoj atmosferi krčme Kod Žnidaršića u hrvatskom filmskom klasiku Tko pjeva, zlo ne misli.
Crna sam pio, bijela isto, a plešivička, hm… slabo. Pa kako mi je to uspjelo promaknut pobogu? Taj pitoreskni brežuljkasti vinorodni krajolik doslovno mi je na pračkomet od kuće! Strašno! Krajnje je vrijeme da se nedopustivi zaostatak nadoknadi.
Subota ujutro. Ne vidi se prst pred nosom. Zagreb presvučen bijelom maglenom zavjesom očajnički vapi za barem jednom naznakom da zvijezda zvana Sunce još uvijek postoji u svemiru. Pun mi je kufer. I doslovno i preneseno. Bacam ga u prtljažnik auta i pravac Vodnjan… Izlazak iz Tuhobića donosi olakšanje i konačno (pr)osvjetljenje. I desetak stupnjeva višu temperaturu već nakon par kilometara. Jesen je ipak ljepša s ove strane planine.
Ulazim u vrlo živahan Vodnjan gdje cijeli grad doslovno diše glavnu godišnju manifestaciju, 7. dane mladog maslinovog ulja. Prema podacima koje sam dobio kasnije, festival je posjetilo više od dvadeset tisuća ljudi. Izvrsna brojka! Brzinska izvidnička šetnja dobro popunjenim šatorom, čaša domaćeg bijelog u kratkim rukavima na terasi obližnjeg lokala okupanoj suncem i pravac na prvi doživljaj dana, vođenu degustaciju djevičanskih maslinovih ulja u organizaciji Udruge senzorskih analitičara maslinovog ulja iz Umaga – USAMU.
Tumarajući bespućima istarske vinske zbiljnosti, krivudav i prašnjav put nanio me u mjestašce Kosinožići pored Nove Vasi u podrum Mladena Rožanića. Da nisam imao iskusne vodiče, pratnju mojih najdražih vinskih mušica, onako poluispavan nakon divljanja po Motovunu, ko zna di bi završio. Al, evo nas, nakon stopedeset zavoja, tu smo.
Vinogradi vinarije Roxanich prostiru se na 24 ha na pozicijama Bušure (15 ha) i Bačva (9 ha) u blizini Višnjana. Sve na mineralnoj istarskoj crvenici. Sortiment je šarolik i neuobičajen za tradicionalno istarsko vinogradarstvo. Ima tu svega; terana, refoška, cabernet sauvignona, merlota, crnog pinota, bijelog pinota, malvazije, chardonnaya, sauvignona, pa čak i tokajca! I mislim da nisam sve nabrojao.
Sutra, 25. srpnja, počinje Motovun film festival. No, on nije tema ovog članka. Ako ćete sljedeći, zadnji tjedan mjeseca srpnja provesti u Motovunu, siguran sam da znate apsolutno sve što vas interesira. Osim možda jednog. Okolica Motovuna prepuna je vinskih podruma mnogobrojnih istarskih vinara. Doslovno, u krugu od 10-20 km ima ih na desetke. Kako sumnjam da ćete baš cijeli dan, pod otvorenim nebom i uzavrelim suncem gledati filmske projekcije, idealno mjesto za pauzu i kratku okrijepu može postati upravo hladovina vinskog podruma nekog istarskog vinara.
Da ne kompliciram previše poslužio sam se odličnim enogastro vodičem Istra Gourmet 2011 kojeg, i još nekoliko drugih, možete skinuti na danom linku. Pogotovo zato što Motovun slijedeći tjedan postaje “free wireless” zona.
Osvanuo je i taj dan! Eno i gastro entuzijasti, blogerske vertikale hrvatske enogastronomije, najveća nepca od Murskog Središća do Prevlake, od Iloka do Savudrije, hodajuće organoleptičke aparature, službeno su predstavili vlastiti projekt “Taste of Croatia”.
“Taste of Croatia” zamišljen je kao enogastronomski vodič namijenjen strancima, ali i domaćima koje zanima upoznati se s okusima Hrvatske na ležeran i interaktivan način dobivši provjerene informacije iz prve ruke. Četvero blogera, hedonista s dugogodišnjim stažem i vrhunskih poznavatelja hrane i pića, isključivo na temelju osobnog iskustva preporučuju sadržaje – restorane, vinare, lokalne proizvode i enogastronomska događanja u Hrvatskoj. Continue Reading…
„Dobar dan. Zovem se Vinistra. Imam osamnaest godina i isto toliko staža“ reče ona autoritativno prelazeći pogledom dvoranu dupkom punu mladih enogastro manifestacija koje loveći se olovke zapisuju svaku njenu izgovorenu riječ…
Pakiranje je odrađeno još par dana ranije, auto je opran, rođendanski rekviziti su na broju. Zašto sunce mora izać tek u 5 i 30?! Ko će čekat do tad… Opet u istom sastavu spremni smo za odlazak iz glavnog grada Hrvatske na put prema trenutno glavnom gradu EnoGastro Hrvatske, Poreču. Jutro je prekrasno. Planiranje marendanja upravo počinje i logičnim odabirom skrećemo na Lujzijanu koja pruža daleko više gastro mogućnosti za naša zahtjevna nepca. „Hoćemo u krčmu Bujani?… Ma jok. Rade tek od dva… Tramerka?… To! Prodano!“. Kratko i jasno. Nakon par sati vožnje ulazimo u uspavano Volosko i bez problema nalazimo parking. Bajkovita arhitektura ribarskog gradića, podsjećajući na Goblin Town iz jednog davnog Hensonovog uratka, generira osjećaj topline i klimu najpoželjnijeg mjestašca na svijetu. Kratka šetnja sunčanom rivom i između ugostiteljskih velikana pronalazimo puteljak koji vodi ka Tramerki. Continue Reading…
Dalmacija Wine Expo nezaobilazan je enogastro događaj u Hrvatskoj! Ne, to više nije samo reklamni slogan. To je notorna činjenica.
U prohladno, oblačno jutro krajem radnog tjedna, jake snage enogastrobrutalne i one malo manje brutalne blogerske scene zaputiše se put Makarske. Kako smo preskočili doručak želudac je već u Tušiloviću počeo metronomski otkucavati vrijeme do prve spize. „Možda ulovimo koju bakicu sa štrudlama na Plitvicama“ već polupanično kaže malo manje brutalna predstavnica enogastro scene. „Imam bolju ideju. Ajmo brutalno ogladnit i opustošit neku old school konobu u Splitu!“ kaže ovaj drugi. „Pa…ajd.“ nevoljko se složi prva, ali iskra bljesne u oku. Odluka je pala na poznatu konobu Oštarija u Viđakovi. Nisam još bio, ali navodno je dobra. Stižemo u Split, skupljamo putem još jednu izjelicu par excellence, čarobnim štapićem pronalazimo besplatan parking i ulijećemo u lokal gladni ko bivoli. Osvane ljubazni konobar i vidjevši sjaj naših bijelih očnjaka krene prepričavati dnevnu špajz kartu. „Kakav vam je crni rižot“ pitam. „Odličan! Ali prepuručio bih vam rižot na crveno s plodovima mora. Imamo krasne svježe brbavice. Lipo ćemo van ga složit“ kaže slasno i uvjerljivo sve oblikujući rukama pripremu rižota. Vidjevši cijenu od 75 kn pitam za svaki slučaj da li je rižoto predjelo ili glavno jelo. „Glavno jelo, naravno“ sigurno kaže konobar. „Prodano!“ zaorimo svi u glas. Naručili smo još i riblju juhu za početak planirajući kakvu ribu ćemo maznut nakon rižota… Stiže juhica, prozirna, prazna, vodena. Odma mi se smrko brk. Al, nema veze. Sad će slasni rižoto prepun svježih školjaka. „Uf, alaj ću se nakrkat“ mislim u sebi nakon kreirane brutalne slike najvećeg rižota u Splitu… Stiže rižoto. „U slast“ kaže konobar i ode… E sad. Ja rijetko ostajem bez teksta, ali u prvom trenu nisam uspio ispustiti ni zvuka. Na tanjuru je ležala šačica riže sa ravno dvije ukrasne brbavice i tri dagnje. Da stvar bude gora, riža je bila zasebno skuhana, a šug naknadno umiješan. Katastrofa!! Pojeli smo to jer onako gladni nismo imali izbora. Ručak je trajao ravno 14 sekundi. Game over. Konobar je samo donio račun i bez riječi nestao. Prestrašno. Ne sjećam se kada sam imao ovakvo loše gastro iskustvo. Ali kako bi rekao Aksentije Topalović: “E pa gospodo, malo ste se zajebali“. Od sada Oštariju u Viđakovi izbjegavamo u širokom luku! Continue Reading…
Nedjelja, 8:00 sharp, mirišljavo sunčano jutro drugog tjedna mjeseca travnja. Jes! Ako ikako zamišljam idealan dan, onda je ovakav! Trpam u ruksak već uhodanim rasporedom neophode drangulije, vadim gojze, uzimam štapove iz podruma i juriš! Za cca 15 min Ivanhoemobil je sparkiran na asvaltiranom parkiralištu pred Bikčevićevom stazom gdje nekim čudom uvijek ulovim zadnje mjesto. Namještam idealnu duljinu teleskopskih ščapi, guram slušalice u uši i defragmentiranje počinje.
Pošip je prvo hrvatsko bijelo vino sa zaštićenim geografskim podrijetlom. Zaštićeno je 1967. godine i proglašeno čuvenim, odnosno vrhunskim.
Za sortu pošip pročulo se u drugoj polovici 19. stoljeća. Jedan zemljoradnik iz Smokvice, sjekući šumu, pronašao je samoniklu lozu koja ga je zainteresirala radi svog neuobičajenog okusa i arome. Posadio ju je u vinograd izmiješanu s ostalim sortama i redovito presađivao mladice. Continue Reading…
...u stalnoj potrazi za novim pozitivnim iritacijama nepca po orbiti vlastitog brutalnog doživljaja organoleptičke stvarnosti.
