The Unspeakable Delights of Zweigelt, glasio je naslov članka The New York Times-a od prije par godina u kojem je dobro opisano perceptivno stanje prosječnog američkog vinskog konzumenta. Istu stvar jučer mi (nam) je potvrdio i slavni vinsko-marketinški stručnjak Gary Vaynerchuk na degustaciji u Agrokorovoj Akademiji vina. „Romantičan opis vina kao što je ‘Moj pas naganja lisice po vinogradu’ prodaje vino prosječnom Amerikancu“ kaže Gary. Isto tako, melodično ime vina ključno je u prodaji. I onda se prosječnom američkom vinskom konzumentu desi Zweigelt!! „Tswyeig…grmf??“ prokašljao bi John Smith pri pogledu na to njemu nepoznato strano vino i odlučio se za miložvučniji Chianti ili Rioju. To je problematika s kojom se, zahvaljujuću medijskim igračima kao što je Gary Vaynerchuk, polako izlazi na kraj. Da li je Gary kušao ovaj zweigelt nemam pojma. Ali ako nije, nadam se da bude. On je interesantan tip koji ipak zaslužuje zaseban članak, pa o njemu neki drugi put.
Gary Vaynerchuk
Zweigelt je sorta uzgojena križanjem frankovke i lovrijenca (u hrvatskoj terminologiji još Lovrečanka crna, Magdalena nera). Sve se odvijalo u austrijskom gradiću Klosterneuburgu. Ime je dobila po doktoru koji ga je stvorio 1922. godine, a ne zove se Frankenstein. U Hrvatskoj se uzgaja u regiji Kontinentalna Hrvatska, a jedan od boljih primjeraka vina te sorte upravo je Enjingijev Zweigelt barrique ’07.
Vino je poluprozirno, jasno, zagasite tamno crvene boje koja vuče prema kestenjastoj, srednjeg do slabijeg intenziteta.
Prvi kontak detektira mekani gusti miris prezrele šumske jagode uz pomalo iritantnu etersku komponentu acetona.
U nosu se ponaša intrigantno. Ima specifičnost kao babić – ne liči mi na ništa drugo do sada. Ako bi ukratko morao opisati tipičan zweigeltovski aromatski profil, izgledalo bi to ovako: prezrele šumske bobice posute cimetom i obložene divljim aromatičnim travama.
U prvom trenutku sirupast i džemast, a kasnije osjetno svjež, vrlo koncentrirani miris otvara se u obliku zrelog bobičastog voća. Već spomenuta šumska jagoda miješa se s brusnicom, crvenom šljivom i višnjom. Nota dima pojavljuje se na početku ali vrlo brzo nestane. Začinska komponenta cimeta sveprisutna je uz herbalne arome divljih aromatičnih trava uz koje se pojavljuje ugodna aroma koprive. Drvo se fino uklopilo. Nazire se samo slatkasta nota vanilije, ali vrlo slabo.
U ustima je srednje svježine i ugodne mineralnosti. Poluzreli srednje grubi tanini okupiraju kompletnu unutrašnjost usta. Neprovreli šećer škaklja po vrhu jeziku. Punog ekstrakta i glatke teksture živahna bobićasta voćnost slila se u usta. Trave su tu i zaokružuju elegantan indigo efekt. Kiselina više nije na vrhuncu ali pokazuje potencijal odležavanja još godinu-dvije. Ako imate uvjeta pospremite koju bocu.
After mi je krasan. Vrlo je uporan. Protegne se na 10tak minuta. Trpkost brusnice i kiselost crvenog ribizla dominiraju do samog kraja.
Zaintrigirala me Garyjeva priča o kušanju. On naime sva vina, i crvena i bijela, kuša na sobnoj temperaturi. Kaže da tako bolje doživljava vino i uživa u onom alkoholu koji mu izlazi kroz nos. Vidla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Kušao ja tako zweigelt na sobnoj temperaturi. Pa onda ga rashladio na temperaturu serviranja… Svaka čast Garyju, al u slučaju ovog zweigelta propustio bi jednu interesantnu karakteristiku ovog vina. Vino je „softmagnetskikontaktno“ (mozak me iscijedio da izmislim ovu blesavu složenicu). Vino je na idealnoj temperaturi posluživanja nježno i mekano. Stvara magnetizam pri kontaktu. Sklizne niz čašu i dotakne usnu milisekundu prije no što očekuješ. Doslovno zove na puno malih gutljaja samo da doživiš taj kontakt što više puta. Na sobnoj temperaturi toga nema.
Kako sam ovo vino kušao dva puta u razmaku od nekoliko dana (jedno kupljeno prije par mjeseci, drugo jučer) naletio sam na dva različita čepa. Zašto je to tako nemam pojma.
suho, 13,7% alc.
cijena: 56 kn
Pros: odlično vino, posebno, „must try“ kategorija
Cons: početni miris acetona malo iritira
Conclusion: ovo vino je čisti užitak. Pio sam ga puno puta i piti ću ga još puno puta, dokle god ga nađem na policama dućana
Dobar, ali dosta bolja mi je 06 berba, još negdje je ima u onim malim bočicama (u interspara sam ih kupovao), ovu 07 sam nedavno kupio i malo se razočarao (u odnosnu na 06 koja mi je punija).
Sad si mi dao domaću zadaću. Angažirat ću sve obavještajne i kontraobavještajne snage da nađem tu ’06. Jedino što kupnju po šoping centrima izbjegavam koliko mogu. Neki dan sam se gotovo rasplakao u Najsamoposluzi vidjevši kako kutjevačke arhivske ledene i izborne berbe kuhaju na +25. Horror!
Baš me nedavno zaintrigao Zweigelt, nisam imao previše iskustva sa njim, pa evo baš dobar tajming za tvoj članak da mi da preporuku za sutrašnji shopping. Dodatni plus je probati vino za koje znam da ste ti ili Vinopija obradili na blogovima, dosta toga se onda može naučit uspoređivanjem…
Baš sam sad bacio pogled na kolegin blog. On je “obradio” ’06. koju upravo pokušavam pronaći potaknut Lukinim komentarom. Wish me luck! 😉
Za ’07. svaka preporuka!
Kad odradiš potragu, javi da ako ga ima na nekom javnom mjestu 😉
He he, a dobro veći špping centri ipak imaju nešto bolje uvjete za vina nego lokalne samoposluge. ja sam iz zadra pa sam uglavnom osuđen na interspar i metro (oni imaju najbolji izbor i cijene, čak u metrou znaju biti jako zanimljive akcije u pola cjene baš dobrih vina, a i odjel za vina je skroz dobar), sad se nedavno otvorila dobravina, spasio sam se :). Ajde angažiraj snage, ja sam 06 dosta puta kupovao, baš sam guštao u njemu, a 07 čini mi se da neću skoro ponavljati kupnju (dobro je, ali me ne vuče više).
Mogu se pohvaliti svojim Zweigeltom 2012. Stvarno je odličan. Šteta što ne možeš probati da se i sam uvjeriš u to.