Borgonja je sorta crnog grožđa koja je dobila naziv po poznatoj francuskoj vinorodnoj pokrajini Bourgogne (Burgundiji) u kojoj se uzgaja od 14. stoljeća. Postoji i legenda da ju je rimski car Marko Aurelije Prob donio u Dalmaciju iz Francuske još u 3. stoljeću. Do nedavno se pogrešno smatralo da je borgonja francuska sorta gamay od koje se dobiva poznato vino Beaujolais. Tek nakon određivanja sortne pripadnosti molekularno genetičkim postupcima dobiven je odgovor da to nije ni autohtona istarska sorta ni gamay, već da je to sorta frankovka, koja uz spomenuti ima još nekoliko sinonima, od kojih bi izdvojio moravka i frankinja, dok se u Austriji i Njemačkoj, gdje se nalaze najveće površine zasađene frankovkom, najčešće naziva Blaufränkisch, Lemberger, Limberger i Blauer Limberger.
Ne zv’o se je brutalan ako neću otvorit i krenut njušit dok je vino još daleko ispod idealne temperature. Da odma na početku utvrdim… njuš…njuš… je, dobro je… definitivno nije pošip.
Što ja to imam. Hm… da vidimo. Boja zagasita ali jasna, ciklasto crvena, jedva prozirno, srednje gusto. Pitomo.
Prvi njuš nakon otvaranja boce fotografski kreira koru kuhanog krumpira narezanog za krumpir-salatu još dok je vino tri-četiri stupnja hladnije od idealne temperature. Kora nestane brzo, ali pojave se zemlja i drvo. Približavanjem idealnoj temperaturi, na svu sreću, i oni nestanu.
Na nosu je svježe i gusto. Otkriva se voćnost. Tren nakon vrtnje alkohol lupi u nos. Ajmo vrtit još. E sad je bolje. Gusti džem od kupina, nota gorkaste svježe zgnječene aronije, malo smjese zemlje i seoskog dvorišta. Nakon 10tak minuta javlja se tračak vanilije, ali alkohol je još osjetan u nosu. Mješaju se tragovi crnih začina. Džem lagano omekša nakon 20tak minuta kada se vino potpuno otvori. Ugodne je voćne svježine. Nota istarskog seoskog dvorišta prisutna je i dalje, ali šarmantno, nekako impresionistički pitoreskno. Počinju dominirati crne bobice. Kad malo zgasne kupina otvaraju se borovnica i aronija. Zanimljiv miris koji magnetizmon drži nos priljepljen za čašu tjerajući ga da izvuče još. Drvo se otvaranjem vješto sakrije. Barik postaje idealno aromatski izbalansiran. Vino osjetno zamiriši prostor u krugu metar-dva oko čaše.
U ustima je fino. Voćno kiselkasto. Prevladava kiselost kupine koja se javlja i kasnije u retru. Mineralnost je evidentna. Čak mi je i premineralno. Alkohol je začudo lagan u odnosu na nos. Kao da je skoro sav ishlapio. Jedva malo zagrije prazan želudac. Vino je srednje svježine. Trpko je, ali kultiviranih tanina koji se lijepo uklapaju u voćnu kiselost i nježno ohrapave jezik. Neće zasmetati ni onima koji ih ne ljube. Laganog je do srednjeg tijela, zrelo i fine kakvoće. Vrlo je pitko.
Voćna kiselkastost se nastavlja i u retru. Otkriva se višnja i to sve potraje dvije-tri minute, dok tanini ostanu i malo duže.
Možda će zvučati pretenciozno, ali nalazim frankovku u ovome. Na „blind“ kušanju zbunila bi me mineralnost i ipak doza sunca u vinu koju na sjeveru ne bih našao.
Ako ću ikada raditi test Top 10 istarskih crnjaka, ovaj ulazi definitivno. Nego, pričekajmo Vinistru. Čujem da istarski crnjaci ove godine kick assaju!
suho, 13% alc.
cijena: 80 kn (popust)
Pros: sviđa mi se, jako
Cons: krenuo sam razmišljat 10tak sekundi, ali ništa bitno mi nije palo na pamet. Jedino cijena. Mislim da je pretjerana, čak i na popustu.
Conclusion: znači ovako izgleda frankovka s mora
Sretniče! Jedno od mojih najdražih crnjaka u Istri, a i šire. A Borgonju 2007 nema ni Damjanić tako da ako nađeš još koju bocu kupi i ljubomorno čuvaj. Frankovka i Borgonja su ipak meni drastično različita vina i lijepo dokazuju kako terroir sudjeluje sa više od 50% u konačnom okusu i mirisu vina.
Ekskluzivno za enogastrobrutal, nebarikiranu varijantu predstavljam na blogerskoj prezentaciji na Vinistri.
Nije ova boca nasumično odabrana 😉
Na blogerskoj prezentaciji štreberski sjedam u prvu klupu sa blokićem u ruci i sto pitanja u rukavu 🙂