eNOgAStrObRUtaL

“Ljudi u Breeju bijahu smeđokosi, plećati i oniski, veseli i samostalni – nikome nisu pripadali doli sebi, ali su održavali prijateljskije i prisnije odnose s hobitima, patuljcima, vilenjacima i ostalim stanovnicima okolnog svijeta nego što je bilo (ili jest) uobičajeno među Velikim ljudima. Prema njihovoj vlastitoj predaji, oni su bili prvobitni stanovnici i potomci prvih ljudi koji su se ikad naselili na zapadu Međuzemlja. Malo ih je preživjelo previranja u staro doba, ali kad su se kraljevi vratili preko Velikog mora, zatekli su ljude još u Breeju, a bili su tu i sad kad je sjećanje na stare kraljeve bilo već zaraslo u travu…”

Na Cestu je već padao mrak. Preko Starog humlja krenusmo dalje usprkos sipkoj kiši i klizavom mokrom putu koji je pogled usmjeravao prema malom selu podno istoimenog brda Bree. Malo dalje niz Cestu, ispod samog podnožja brda, nalazila se velika gostionica. Sagrađena je davno kad je promet na tim cestama bio mnogo življi. Jer, Bree je stajao na starom raspuću; jedna druga stara cesta presijecala je Istočnu cestu odmah iza jaruge, na zapadnom kraju sela, i nekad su davno ljudi i druga stvorenja često njome putovali. Gostionica je bila tu, a gostioničar, gospodin Maslovar i njegova žena, važni ljudi. Njihova kuća bijaše sastajalište dokonih brbljavih i radoznalih stanovnika, Velikih i Malih, iz sva četiri sela, i okupljalište graničara i drugih lutalica, pa i putnika koji su putovali Istočnom cestom, do Gorja i natrag. Svi su oni čuli za tajnovitog Velikog vinara iz daleke Bijele zemlje zapadno od Gorja i dolazili ovamo upravo zbog njegove slasne žute medovine i raznih drugih finih i opojnih pića koja je gospodin Maslovar brižno čuvao. Continue Reading…