Skitnje i mesne putešestvije

Ovako je počelo.

Klasični radni tjedan na samom zalasku ovogodišnje jeseni proletio je prebrzo u svakodnevnom dišpetnom općem postu nad seitanom, ananasom i bezglutenskim povrćem. Ali usprkos svemu mesojed klase T.rex u pratnji bijelog očnjaka zaputio se prema Istri. Zašto? Pa zato što se u Tinjanu održavao 7. internacionalni sajam pršuta pobogu!

“Pršuta kažeš?”

“A šta ćemo putem krknut, majkumu?”

“Hmm… Što li bi samo mogli? Oćemo starom cestom ili autoputom?”

“Buahahahaha!!”

Iako je još rano za ozbiljnije pecivo i topli napitak, želudac u očaju vlastite akustične praznine vrisne i povlači ručnu već u Zdihovu, simpatičnom malom goranskom mjestašcu slavnom po legendarnim perecima iz krušne peći i voćnoj salati. Okrijepa je nužna. Nema nam druge.

Brzinski mažemo kiluinešto ukusnih dijetnih hrskavih pereca uz srk kratkog makijata i pogledom na digitalne kazaljke mobitela uočavamo potencijalno kašnjenje na slijedeće odredište, mesnicu Čučković, tajnoviti hram visećih omreženih relikata i sličnih umjetničkih artefakata.

Na samom vrhu šumovitog proplanka Viškova iznad Rijeke, dva brata mesara Dejan i Danijel žive disciplinirani život posvećen uzgoju čaja i sakupljanju samoniklog bilja. Stilistiku new age makrobiotičke prehrane doveli su do savršenstva. U njihovim pušnicama suše se latice ruža dok miris svježe koprive oplemenjuje hladne im komore.

Uz sve te ljepote majstorskim rukama proizvedene uočavamo da nam je dan isprepleten blogerskim obavezama, a želudac još dobro popunjen zdihovačkim perecima. Nakon višesatnog nagovaranja i naguravanja uz Šemberov Crni pinot i Armanov Teran poziv na šalicu čaja bio je jedino što smo mogli prihvatit.

Dejan je istog momenta izvadio iz komore Odležali Indijski Crveni, endemsku sortu čaja koji zahtijeva vještu pripremu iskusnih ruku.

Bome nije bilo lako. Nemamo riječi, a i dah nam je u tragovima. Krvavih očiju i zamusanih usta uz pozdrave i poljupce simpatičnim mesarima čvrto obećajemo revanš na vlastitom terenu i bježimo dalje. Pravac Vižinada.

Već u samom podnožju bajkovitog Motovuna susrećemo mladog pjesnika u zanosu izražaja nakon upravo pobranih maslina vlastitog mu maslinika. Ne damo se smesti.

Rušeći sve pred sobom jurimo dalje prema vinariji Rossi loveći zadnje zrake listopadnog sunca kasneći na prezentaciju najnovijih enoloških tehnologija istarskog podrumarstva.

Kako je veliki štovatelj Rossijevog terana, Dr. Who je osobno poslao mladom vinaru nacrte najnaprednijeg robota za pečenje rakije. I mladi vinar ga je sastavio. Sam samcat.

Rakija podruma Rossi je zaista izvrsna, ali ja sam ipak vinski čovjek. Linearno i pravocrtno poredali smo aromatiku podruma Rossi po dijagonali i povadili korijenje pojedinačno svakoj sorti dok je limes pred kraj večeri ipak polako težio ka žestokom od muškata žutog.

Jedna anegdota iz povijesti vinarije Rossi bila mi je posebno simpatična.

“Priča počinje u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, kada je Federico Rossi bio beba u sirotištu u Trstu. U susjednom je selu živjela samohrana majka s malim djetetom. Kako je u ono vrijeme vladalo veliko siromaštvo, a samohrana majka s malenom bebom teško je preživljavala, odlučila je udomiti Federica, siroče porijeklom iz okolice Udina. Naime, u ono vrijeme, svakome tko bi udomio dijete, država je davala točno onoliko novaca koliko bi bilo dovoljno za uzdržavanje dvoje djece.

Kako su godine prolazile, Federico se zaposlio kod lokalnog plemića koji mu je pružio hranu i smještaj u zamjenu za rad u polju. Mladi se Rossi zaljubio u sluškinju, djevojku s kojom je radio te je ona ubrzo zatrudnjela. Bilo im je tek 18 godina. Kada je gazdarica doznala za trudnoću, otjerala ih je s imanja. Bez obitelji kod koje bi mogli otići, bez krova nad glavom i skloništa pred nadolazeću zimu, sklonili su se u kućicu usred polja koja je služila radnicima kada bi kišilo. U noći kada je djevojka rađala a vani je sniježilo, Federico je držao kišobran nad mladom majkom da je ne bi prekrio snijeg kojeg je vjetar donosio u kućicu. Kada se dijete rodilo, Federico umotao novorođenče u svoj kaput.

Borba za život se nastavila. Marljivo radeći, uspjeli su uštedjeti nešto novaca i 1885. godine kupili su prvo zemljište na kojem je bio i maleni vinograd. Kako je u to vrijeme u Istri jedini način zarade bio prodaja vina, Federico je počeo proizvoditi vino. Iako je svaka obitelj proizvodila vino, kroz godine su se pojedine specijalizirale u raznim poslovima i zanatima. Obitelj Rossi se specijalizirala za vinarstvo i vinogradarstvo…“ prepričao nam je doslovno u jednom dahu mladi vinar.

Pogled na sat upozorava da dan u ovom svemiru ipak ima samo 24 sata. Kasno je. Dižemo otežale kapke i konačno stižemo u pretrpan Tinjan na međunarodni festival pršuta. Uklapamo se kao fidova sklopka u atmosferu pučke veselice i probirljivo kušamo sve od reda.

Ujutro bistro more bistri mutnu glavu, kažu stari i mudri ljudi. Jutarnja kavica na skrivenom mjestu s pogledom na Cres polako podiže usporeni sustav. Doduše, više nije toliko rano i želudac počinje s prigovaranjem.

“Halo Bing, kako brat? Nego, šta li preporučaš u okolici Labina a da je na putu prema kontinentu?”

“Idite starom cestom prema Ipsilonu i skrenitu u Boljunsku konobu. Mislim da će vas maneštra vratiti među žive.”

” So be it!”

Boljunsko polje sa zidina gradića Boljuna probuđuje sve pjesničko u meni. Divan jesenski dan uz pogled za wallpaper sumira svu silu događaja prekrasnog vikenda u mojoj glavi. Maneštra bogova boljunske konobe, vrlo ukusni domaći ravioli i mesinom skromnan gulaš s njokima pune naše baterije i lagani galop do kuće protječe više nego ugodno.

Prošlo je već dva tjedna. Pripremanje revanšnog tuluma na vlastitom terenu zahtijevalo je vrlo ozbiljan angažman. Mesari su zapovijedili: “Mi ćemo kuhat, a ti organiziraj ostalo!”. I ja organizirao. A šta mi preostaje.

Tema je bila “Meso na sedamsto načina”. Hmmm… Što li bi mogli spariti uz to? Vino, ljuto, klice i kolače? Pa da! A gdje? Pa na Jeleninom tavanu na kojem se sve većom dinamikom vikendima održava Mali plac domaćih prirodnih proizvoda hrvatskih OPG-ova, a koji se već ustalio kao idealni poligon za eno-gastro zbivanja. Nisam trebao previše razmišljati.

Respektabilna ekipa hedonističkih partijanera u sastavu vinara Geržinić, Buhač, Tomac, Sladić i Rossi glavama, bradama i vinima, simpatičnog mladog poduzetnika Gorana Vrabeca koji je ljubav prema ljutom pretvorio u obiteljski posao i usred zagorja uzgaja tridesetak vrsta ljutih papričica od kojih proizvodi ljute umake i ajvar, Petre Jelenić i jakih snaga slastičarne Mak na konac, raznoraznih Klica Solina, majstora mesara Čučković i blogerske bagradi, obukla je dres iste momčadi i dojurila na Tavan.

Stigao je The Vikend. Ranim nedjeljnim jutrom skupljam Ribafisha i pravac na imanje obitelji Solina. Osvanuli smo kao jutarnja rosa na klici od češnjaka, a na stolu nas je dočekala gozba. Domaći ajvar, čvarkuše, hladno prešana ulja od oraha i bučinih sjemenki, kolači i klice svog mogućeg i nemogućeg povrća. I naravno aperitivna domaća šljivovica. Kakvog li samo početka dana! Opušteno prošetamo energetski gotovo neovisnim imanjem na rubu Zagreba, zahvaljujemo se ljubaznim domaćinima i pravac Tavan!

Ekipa se polako skuplja, a hardware se strateški raspoređuje po ključnim mjestima.

I software, naravno…

Banda je stigla! Let the games begin! Prepuštam vas foto zapisu vrlo talentiranog mladog fotografa Nikole Zelmanovića i njegovog naoštrenog objektiva.

Moj osobni favorit slatkiša – nedavno patentirani sočni lagani kolač od drijenka Petre Jelenić.

Uz već poznate i vlastitim iskustvom krštene etikete posvjedočili smo nekoliko premijera i to Buhač Rose ’13 i Buhač Graševina ’13, te prvi kušali svježu maraštinu Marka Sladića. Predviđam svijetlu budućnost ovim mladim stasalim vinarskim talentima.

Geržinić se bilježio sa štovanjem Malvazijom ’12…

…dok je Tomac osvježavao šampanjskim Diplomatom i po ko zna koji puta nepca meditativno omamljivao Amforom.

Dr. Who je izlobirao da Rossijevog terana ne sfali.

Tulum se ozbiljno rasplamsao. Opuštenija lica već dugo ne vidjeh…

“Live life to express, not to impress” pisalo je na zidu Tavana. Bogami, svi prisutni izrazili su se najbolje što su znali. Sad više nije stvar u “Ponovilo se” nego u “Koliko puta ćemo ponavljati”. A onda limes teži u… 🙂

Živjeli!