Duboković 2718 sati sunca u boci ’09

U svijetu vina stvari teku naglavačke u odnosu na svijet rock’n rolla. Uvježbani, karizmatični i sasvim slušljivi garažni bend iz petnih žila nastoji se maknuti iz garaže i ući u svijet „velikih“. Garažni vinar, s druge pak strane, iz petnih žila nastoji ostati u garaži, i time ostati u svijetu „velikih“. Poprilično zbunjujuće…

Pojam garažnih vinara dolazi iz francuske pokrajine Bordeaux gdje su mali vinari prozvani „garažnim“ zbog toga što nemaju vlastite vinograde, a proizvode male količine vina u malim „kućnim“ vinarijama koje podsjećaju na garaže. Upravo zbog limitirane proizvodnje garažni vinari mogu si dopustiti da kupuju samo pomno odabrano vrhunsko grožđe iz kojega vlastitim umijećem proizvode neka od najboljih i najcjenjenijih vina. Ta vina često zbog velike potražnje u odnosnu na potrošnju dostižu astronomske cijene.

Ivo Duboković je hrvatski garažni vinar sa otoka Hvara, čija se vinarska tradicija mjeri generacijama. Doduše, on posjeduje vlastiti vinograd, a plavac mali, interesantnog naziva 2718 sati sunca u boci, dolazi sa položaja na sjevernoj strani Hvara. Neka vas ne začudi kad na etiketi pročitate „stolno vino“. To je jednako istini jedino u kvalitativnom smislu hrvatske zakonske regulative. Dubokovićeva filozofija je da konzument kupuje vino jer je ocijenio da je fino i kvalitetno, a ne zato što na njemu piše da je vrhunsko.

Stoga, let’s see…

Vino je prozirno, krasne rubin crvene, intenzivne, skoro briljantne boje. Ne pokazuje nikakve naznake taloga. Barem za sada.

Prvi njuš detektira hlapljivu malinu koja brzo prijeđe u višnju u alkoholu s tračkom kave u pozadini. Sve se vrlo brzo desi. Odmah se počinje otvarati suha šljiva. Linearno se pretvara u zrelu sočnu plavu šljivu netom izvađenu iz domaćeg kompota. Malina izvire tu i tamo. Već prije vrtnje arome se lijepo definiraju i izmjenjuju dok se šljiva ne utabori. Vrlo dobro. Nakon vrtnje kreće krasno otvaranje iste plave šljive koja apsolutno dominira i prelazi iz suhe u kompot pa nazad u suhu. Otvaraju se đemaste note crnih berry bobica i ton grožđice. S obzirom da je ovo plavac star niti 2 godine, vrlo je lijepo definiran miris. A čega će tu sve biti za nekoliko godina…

U ustima je jednostavno i lijepo, slankasto i skladno. U prvi mah sva četiri elementa vinske slagalice iskoče, naguravaju se, ali brzo sjednu. Srednje lagano tijelo u trbuhu osjetno zagrije. Tanini su kultivirani, ali nisu još zreli. Kasnije lijepe gornju usnu za zube.

U usta se potpuno prelila šljiva. Jednako se izmjenjuje kao i u nosu, čas suha, čas iz kompota. Pojavljuje se gorkasti rogač i smjesa kuhinjskih mirodija u pozadini. Ali, malo mi fali okusa i ostalih aroma iz nosa koji se razmazio. Nakon nekoliko gutljaja tanini se pokazuju i nisu srazmjerni intenzitetu okusa.

U afteru se iz grla prema nosu diže miris kutije cigara. Lagan je i mutno gorkast. Kada se ta aroma razvodni pojavljuje se ugodan okus kuhanog kestena. Nakon dvije-tri minute opet se stvori ta moja zelena jabuka…

Fino. Ima aristokratski štih. Stolno vino?! Ako je moj stol u pitanju, nema problema.

Kada smo iscijedili bocu do kraja našao sam velike komade zasušenog taloga u obliku kristala uz rub dna boce. Hm?! Valjda je kalcijev tartarat. Izvadio sam to na tanjurić i nakon 20tak minuta se istopilo. Ko će ga znat… Izgleda da je ova boca predugo okomito stajala.

suho, 14,2% alc.

cijena: 75 kn

Pros: ponajbolje stolno vino koje sam pio

Cons: fali mi okusa i aroma iz nosa

Conclusion: „entry level“ Dubokovićevih crnjaka prilika je okusiti garažnu ekskluzivu „za po doma“

Voštani omot oko čepa sugerira potencijal odležavanja. Ko ima živaca i uvjeta neka ga pohrani i javi 2019.