„Vidi šta sam ti uradio od grka mama…“
Dok ekonomsko gospodarska kriza tišti domovinu Partenona, kriza pomanjkanja lumbarajskih vinara koji proizvode vino od ove „endemske“ sorte (uzgaja se još u Konavlima, na Mljetu i Pelješcu) tišti moju, u zadnje vrijeme nepravedno zapostavljenu, organoleptičku aparaturu.
Franko Milina-Bire jedan je od zadnjih, na pol prstiju jedne ruke izbrojanih vinara koji još uzgaja tu autohtonu sortu otoka Korčule.
Grk je sorta bijelog grožđa koja se najčešće veže uz otok Korčulu i korčulansko vinogorje na kojem se posebno ističe lokalitet Lumbarda sa površinom od oko 40 hektara, gdje na suhim i pjeskovitim tlima postiže iznimnu kvalitetu koja se u vinu manifestira specifičnom aromom, jakom alkoholnošću i skladom okusa. Sama loza grka jednospolna je i redovito se sadi u kombinaciji sa sortom plavcem mali radi oprašivanja.
Vino je svijetlo žute boje blagog zelenkastog odsjaja. Bistro je, srednjeg intenziteta.
Mekani nos citrusnog juga oplemenjen je mješanim pitomim zrelim žutim voćem i dodirima tropskog. Ali kratak nos. Hint kolege wine geeka da ne čekam predugo s otvaranjem ovog vina bio je točan. Aromatika se polako povlači sa scene. Doduše, čeka ju još rasplet fabule.
Srednjeg tijela i još živućih kiselina, zadnjih ali jakih trzaja, za bijelo vino „puno“ i mesnato, već na prvu pokazuje široki spektar gastronomske sljubljivosti.
U ustima prevladava struktura. Alkohol još vrlo jasno pokazuje geolokaciju terroira dok uz notu šparoge žuti citrusi dominiraju okusnim spektrom pri kraju ističući gorčinu ribane kore limuna u sjajnom osvježavajućem završetku. Točka na G.
Tanini me oduševljavaju. Zreli su, nježni, fine „gustoće“. Sve kremasti u afteru.
Užitno je. Vuče me na još. Čak mi i nekako bolje sjeda sada nego prije šest mjeseci kada sam ga zadnji puta kušao. Barem na tašte.
suho, 13,5 % alc.
cijena: 100 kn u vinariji
Pros: vinski raritet kojeg svakako treba probati
Cons: u sutonu obasjano
Conclusion: popiti, sljubiti ili jednostavno guštati. Samo što prije
