Dobio sam ovo vino od prijatelja na poklon. Očigleno ciljano. “Probaj pa mi javi što misliš” veli on meni a brk mu se nasmije. Nakon probavanja odlučio sam da neću samo njemu javiti.
Gusta, zlatno žuta, pomalo viskozna tekućina na prvi pogled sugerira viši alkohol iako ga deklarativno nema niti blizu odokativnoj procjeni. Kaže etiketa 12,3%. Ajde.
Njuh se trznuo na neobičan sauvignonski potpis muškatnog prizvuka u idealno odabranoj čaši. “Obojani” sauvignon? Zeleno-cvjetni nosni herbarij divljih jestivih biljaka. Misao je izletjela iz glave. Poljsko cvijeće nakon kiše u grmu nabujalog samoniklog bilja. Puno “zelenog” sa stručkom elemantarnih boja blijedih šarenih cvjetića. Sramežljivost mirisa latica vrtne ruže. Vrlo čist, preplašen ali bogat nos. Njegovan. Mažen.
Prvi gutljaj ne otima se dojmu nenamjerne svidljivosti. To volim! Neopterećenost. Marginalnost mainstreama. “I don’t give a damn” vino. Zavodljivo podizanje preduge suknje.
Deklarirano je kao suho ali meni je varljivo suho. Na knap. Peckutavost po jeziku podiže temperaturu finog balansa. Elegancija mekoće čvrsto na zemlji. Klizi ali opominje. Polako. Ne žuri. Sve do okusa kave u retru. Što li ja to pijem? 🙂
suho, 12,3% alc.
cijena: 50-tak kn
Pros: već drugi Međimurec koji me je za ozbiljno zaposlio na cijelu večer
Cons: piti strogo rashlađeno. Svega koji stupanj viša temperatura od idealne konzumacijske pokvari doživljaj
Conclusion: Međimurje postaje moj slijedeći fokus koncentracije
