Obećao sam pa moram. Prije svega samom sebi, tak da budemo na čisto.
Da kao mali upadneš u kazanče s malvazijom zvanom Sv. Jakov, ne bi se bunio niti malo. Dapače, počeo bi vina istinski doživljavati prije nego što bi znao rješavat linearne jednadžbe. Tako bi sa sedamnaest, umjesto da s društvom natežeš bocu Kašteleta u parkiću pred aktualnim diskom, pod traper jaknom skrivao i potajno pio uradak g. Claia praveći se zainteresiranim za žustro strateško planiranje okupacije šanka u bliskoj budućnosti spomenutog disko kluba. Istina je da bi za to izdvojio tri džeparca, al to je sad manje bitno.
Za Claieva vina mnogi paušalno kažu: Il’ ih voliš, il’ ih ne voliš. Pitanje bi trebalo biti: Il’ ih razumiješ, ili ne. Ko Pet Shop Boyse. Pet Shop Boysi mi nikada nisu bili jasni, ali majstorski uradci g. Claia, na sreću, jesu. Barem većina.
Da sam apsolutni laik, sa 135 kuna viška u džepu, kupio bi ovu bocu g. Claia, ak niš drugo, zbog etikete. Krasan spoj elegantne i jednostavne upečatljivosti. Po meni, najljepše dizajnirana etiketa među hrvatskim vinima!
Dugo vremena sam se borio s maceriranim malvazijama. Kao dijete odraslo na rustikalnom plavcu malom kojeg nožem režeš ko mesni doručak, eksponencijalno razvijajući strast prema istom (ne mesnom doručku), nikako da uđem u svijet te profinjene slojevitosti. Prvo me je Brečevićev Piquentum Blanc ’09 potaknuo na razmišljanje o konceptu današnjih istarskih malvazija uopće. Zatim me Rožanićeva Antika ’07 totalno zblesirala; ostao sam u modu pokvarene ploče blesimetrično ponavljajući „Čovječe, koje vino!“. Na red je konačno došao Clai. Istina, puno puta sam ga kušao, što na festivalima, što u restoranu, što u društvu, ali nikada „na miru“. Vrijeme je da popričamo.
Kakvo tekuće zlato u čaši! Fantastična boja. Pri vrtnji prodorna lepeza intenzivnih žlatnožutih nijansi (čaša se orosila pa na slici nije toliko izražajna). Sad znam po čemu je ta plemenita kovina dobila ime.
Nota etera provlači se kroz nos. Miris je slojevito pun, čist, vrlo fin, kompleksan, elegantancije najfinijeg mekog ali čvrstog tkanja. Složeno i moćno. Potentno i staloženo.
Žuto cvijeće, žuto zrelo voće, smjesa začina za kuhano vino, kremasta orašastotst, bijeli čaj. Ma to je samo dio priče! Zrela marelica, breskva, zrela dunja, klinčić i zatvorena kora cimeta sa zrnom muškatnog oraščića, pa zdrobljeni badem, kadulja koja prelazi u med s notom mente…
Na nepcu čvrsto elegantno tijelo, vitko ali ni najmaje tanko. Toplo, u prvom momentu svježije, izraženije kiseline, dok u drugom gutljaju prevlada potpuna harmonija i mekoća dodira. Svilenkasti zreli tanini mekano zaokružuju usnu šupljinu oblažući grlo finim mekanim filmom od badema i kadulje koja se pretvara u borovu iglicu. Kremasto, začinjeno mirodijama, omekšano dunjom završava u kori citrusa.
Uf kakav after. Blagi crni čaj, kora od limuna, nektarina, grejp, kremenasta nota petroleja, pred kraj blagi lješnjak. Čvrsto i postojano desetak minuta. Pa i duže. Ali moram ga prekinuti još jednim gutljajem…
suho, 14,5% alc.
cijena: 135 kn
Pros: izuzetno kompleksno i zahtjevno vino. Zahtjevno u smisli da…
Cons: …macerirane malvazije treba upoznati, sprijateljiti se s njima, pokušat ih razumjet. Treba vremena, ali ako vam to uspije…
Conclusion: …hedonizmu nema kraja. Vino za potpuno sebične svrhe
Macerirane Malvazije su povijest Istre…!!! To što nam od 93.-95. na dalje (potakniti nekom novom revolucijom u vinarstu, ali isto tako i sramljenjem svojih korjena i tradicije) serviraju bezbojne ostatke fermentiranih sokova prešanog grožđa Istarske Malvazije obogačenih Sauvignonskim i Chardonayskim notama koje su pak nusproizvod dodavanja selekcioniranih kvasaca iz Južne Afrike ne znači da “tradicionalne” Malvazije treba razumjet, samo ih se treba prisjetiti (odlaskom u bilo koje selo u bilo koju kuću gdje proizvode “domaću” Malvaziju, po mogućnosti prije ošujka kada iste kreću u silaznom smjeru, al samo zbog neznanja podrumara)… Treba samo znat da su one ono iskonsko a sve ovo drugo priklanjanje novom valu vinarstva koji je nažalost kao i sve u današnje vrijeme upravo takav kakav je zbog profita i brze zarade… BRAVO Clai i naravno BRAVO svima koji ga “razumju” 🙂
Pozdrav!
Hvala na sadržajnom komentaru. Vjerojatno bi se u potpunosti mogao složiti s Vama i prisjetiti se tradicionalne malvazije da sam malo stariji ili da sam kao mali upao u kazanče. Na moju žalost, malvazijama sam se ozbiljnije posvetio tek u zadnjih nekoliko godina, i kao prosječan konzument još uvijek ih “otkrivam”. Po vlastitoj iskustvenoj normi, maceracija u “tradicionalnoj” obiteljskoj proizvodnji bijelih vina, gdje se znanje generacijama prenosi s koljena na koljeno, često je slučajan, a ne planirani segment vinifikacije. Drugim riječima, to je standarna receptura, a ne eksperiment. Nedavno sam imao priliku probati tradicionalni lumbarajski grk, prema kojemu ovih nekoliko što se mogu naći na policama dućana nemaju skoro niti jednu poveznicu. O tom grku prepričavaju se priče i legende, kao, vjerujem, i o “tradicionalnoj” istarskoj malvaziji. Ali takav grk danas ne bi bio zanimljiv i pitak večini konzumenata. I tu onda počinje priča o profitu, zaradi i svemu ostalom…
Drago mi je da sam sebi “dešifrirao” Claievu malvaziju. Dobio je još jednog strastvenog obožavatelja i u tom segmentu!
Ovo kao da je izašlo iz mojih usta. Selekcionirani kvasci su smrt svakog terroira. Ali kao što kaže dolje enogastromama ni maceracija nije lijek za sve probleme.
Ivane, prije svega čestitam na vrlo lijepom postu.
Da se nadovežemo na prijašnji komentar kolege… u potpunosti se slažem da macerirane malvazije predstavljaju tradicionalni način vinifikacije i ima jako puno dobrih maceriranih malvazija.
Šteta je međutim, što još mnogo ljudi u Istri, ali općenito i u drugim krajevima Hrvatske nikako da shvate da se vino radi u vinogradu, a ne u podrumu. Zato je Clai = Clai, a ostalo su samo macerirane malvazije.
Znam da je prethodna tvrdnja možda brutalno istinita ;-), ali uklapa se u naziv i filozofiju ovog odličnog bloga 😉
Lijep pozdrav !
E da nisam tako crn, sad bi pocrvenio 🙂 Drago mi je da Ti se svidio post, a još draže vidjeti ovakav komentar 😉 Veselim se Tvom izvještaju s juga 😀
@mama
Citiram – “Šteta je međutim, što još mnogo ljudi u Istri, ali općenito i u drugim krajevima Hrvatske nikako da shvate da se vino radi u vinogradu, a ne u podrumu.”…
Eto, svi pravi vinopije u Isri znaju da su Istrijani oduvijek slovili kao “besprijekorni” vinogradari no JAKOOOOO loši podrumari, a upravo su to određeni nadobdni mladići 93.-95. željeli popravit. No krenuli su krivim putem i svima nama iskrivili percepciju “prave” Istarske Malvazije 🙂
No istina je i ta da su ti isti, osim recimo Morena Coronice, zanemarili radu u vinogradu tj. olakšali si posao raznoraznim “kemikalijama” i zahvatima (kako u vinogradu tako i u podrumu) da bi imali više vremena za “marketing” i uvjeravanje ljudi da je to što su oni proizveli upravo ono što Malvazija treba bit i da tako treba izgledat. I što je najgore “USPJELI SU” i zato im ako ništa drugo treba odat priznanje da su bar u necemu uspjeli 😉
Al takav je današnji svijet!
No srića i bog da postoje likovi kao što je Clai koji usprkos trendovima plivaju kontra struje 🙂