„Čišćenje“ arhive

Nedavni enogastrobrutalni polurođendan bio je idealan izgovor za prekopavanje kućne arhive i otvaranje nekoliko skoro zaboravljenih poludjedica. Da, da dragi moji, proletjelo je šest mjeseci otkako Vas enogastrobrutalno gnjavim piskaranjem o vinu, hrani i koječemu drugom. Vidim ja još uvijek ste tu, žilavi ste, dobro se držite, ne odustajete samo tako. Veseli me to i više nego što mislite!

Enogastrobrutalna kućna arhiva ipak nije toliko brutalna kao ona ispod Lancaster House-a, ali skriva nekolicinu pomno odabranih „ulova“. Da li su danas u dobroj formi kao zadnji Château Latour ’61 koji sam neki dan iskapio na klupici u parkiću prije tekme, bumo vidli. Za ovu posebnu prigodu odabrao sam tri Istrijana godišta na granici predškolskog uzrasta.

Demijan Monsignor barrique ’05 prvi je platio glavom i čepom. Vaša svetosti, ovim putem molim!

Istarska kupaža bordoškog prizvuka nametnula se kao „must open“.

Granat crvena boja srednjeg intenziteta djeluje nekako superiorno. Ali blago narančasti rub površine sugerira koju godinu viška.

Čep izgleda odlično. Niti najmanje naznake propuštanja. Eterska nota, naravno, prva kontaktira nosne senzore. Ajmo vino, diši! Dekanter večeras nije bio dobrodošao gost za reanimaciju. Joj, i ja i moja nestrpljivost!

Polako i krasno otvaranje širi gust, zasićen i intenzivan miris kiselkastih crnih i crvenih ribizla koji doslovno pršte iz čaše. Pozadinska nota muškatnog oraščića i blagi dodir timijana ugodno omekšavaju živahnu bobičastu voćnost.

Na nepcu srednje tijelo već podosta oslabjelih kiselina gura na površinu za koplje dominantniji alkohol koji usprkos (za moj ukus) malih 13% sasvim uredno zagrije. Ekstraktom je evidentno slabije nego što sam pretpostavio nakon toliko živahnog nosa. Glatka, fluidna tekstura, prepuna zrelih, prašinastih tanina prepušta zaboravu voćno-začinski nos. Od retra na žalost ništa bitno spomena. Možda ipak nisam trebao toliko čekati s ovim vinom. Treba slaviti i tromjesečnice…

Slijedeći na red (ne iste večeri) došao je pradjed Sv. Jakova, Claieva kratko macerirana malvazija odležala u inoxu, Villa Gardossi ’05. Živo me zanima u kakvoj je danas formi.

Intenzivno zlatno žuto ulje boje 24 karatnog zlata lijeno se gega po čaši.

Zatvoreno u početku, srednje intenzivnog do intenzivnog mirisa, polako ali sigurno otvara note bagremovog meda, klinčića, suhe kore cimeta, blage kutije cigara, dok vremenom omekani u mekano, zrelo žuto voće i ribanu koru limuna. Miris je slojevit, ipak ne toliko kao u Sv. Jakova ’09, ali evidentne Claieve stilistike.

Na nepcu uravnoteženo, nježno i blago. Kiseline su u taman dovoljnoj mjeri da pariraju 12,7% alkohola koji je lagan, puno primjetniji u nosu nego na nepcu, ali ipak blago topao. Nijansu slabija aromatika nego u nosu naglašena je kroz citrusno-začinske arome; kadulju, koru cimeta, gorkastu koru naranče, limun, notu crnog papra u pozadini i blagi trag maslaca. Plahta laganih, nježnih, baršunastih tanina potpuno prekrije jezik i kompletno nepce. Hm… nekako mi je „amforasto“. Što napravi taj Clai…

Ugodna začinska gorčina u retru, na tragu maslaca, sugerira potencijalno nepogrešivo sljubljivanje uz cigaru.

Treći „petak“ po redu bio je Coronica Merlot ’05. „Kad se sad nisam šlogir’o!“ rekao bi treći najstariji, odnosno četvrti najmlađi Maratonac. Do sada sam se u maniri „retko finog dečka“ kulturno držao spisateljskog bontona, ali prve riječi koje su mi nakon kušanja nekontrolirano izletile iz usta bile su „J..b…te pa ovo vino je mlado!“

Intenzivna, rubin crvena boja ljubičastog odsjaja pubertetski gospodari čašom.

Nos je čist da čišči ne može biti. Izraženi karakteristični sortni mirisi ljubičice, maline, rastvorene zrele plave šljive i prezrele debele sočne trešnje zamirišu doslovno u radijusu od pola metra. Niti malo dima, pekmeza ili džema. „Clear and sharp“ voćna aromatika uz ugodnu začinsku pozadinu anisa i bijelog papra, i pratnju nježne mliječne čokolade. Merlot kakav samo poželjeti mogu!

Na nepcu fino, fino i samo fino. Izražene užitne kiseline tuku sve pred sobom. Ugodno toplo s okruglih 13% alkohola gurka poluzrele, ali za ovaj razvojni stupanj iznenađujuće fine tanine, koji disciplinirano i dozirano odigravaju namijenjenu im ulogu.

Aromatski „indigo“ iz nosa potpuno okupira usnu šupljinu. Aromatska harmonija u punom smislu. Srednjeg tijela, punog, bogatog ekstrakta, mekano, ukusno, sočno i užitno. Ahhh… Ovo je jednostavno dobro!

Iz pojma „retrookus“ u potpunosti brišem „retro“. Što reći nego da miris iz prazne čaše nije popuštao još dobrih pola sata nakon kušanja.

Pustiti ovo vino na miru da zrije još barem tri-četiri godine. A kakav će fakin tek onda biti!?!

Ovo je jedan od, ako ne i najbolji merlot koji sam kušao. Ma da je samo merlot! Ovo je jedno od najboljih vina koje sam uopće kušao! Moreno Coronica, imate moj naklon do poda.

I to bi bilo to dragi moji. Nastojat ću slavit ne samo polurođendane i rođendane, nego trećine, kvartale, petine, šestine, gračane, a ako treba i dnevnice.

Ostajte mi veseli, sretni i debeli!