U svratištu “Kod razigranog ponija”

“Ljudi u Breeju bijahu smeđokosi, plećati i oniski, veseli i samostalni – nikome nisu pripadali doli sebi, ali su održavali prijateljskije i prisnije odnose s hobitima, patuljcima, vilenjacima i ostalim stanovnicima okolnog svijeta nego što je bilo (ili jest) uobičajeno među Velikim ljudima. Prema njihovoj vlastitoj predaji, oni su bili prvobitni stanovnici i potomci prvih ljudi koji su se ikad naselili na zapadu Međuzemlja. Malo ih je preživjelo previranja u staro doba, ali kad su se kraljevi vratili preko Velikog mora, zatekli su ljude još u Breeju, a bili su tu i sad kad je sjećanje na stare kraljeve bilo već zaraslo u travu…”

Na Cestu je već padao mrak. Preko Starog humlja krenusmo dalje usprkos sipkoj kiši i klizavom mokrom putu koji je pogled usmjeravao prema malom selu podno istoimenog brda Bree. Malo dalje niz Cestu, ispod samog podnožja brda, nalazila se velika gostionica. Sagrađena je davno kad je promet na tim cestama bio mnogo življi. Jer, Bree je stajao na starom raspuću; jedna druga stara cesta presijecala je Istočnu cestu odmah iza jaruge, na zapadnom kraju sela, i nekad su davno ljudi i druga stvorenja često njome putovali. Gostionica je bila tu, a gostioničar, gospodin Maslovar i njegova žena, važni ljudi. Njihova kuća bijaše sastajalište dokonih brbljavih i radoznalih stanovnika, Velikih i Malih, iz sva četiri sela, i okupljalište graničara i drugih lutalica, pa i putnika koji su putovali Istočnom cestom, do Gorja i natrag. Svi su oni čuli za tajnovitog Velikog vinara iz daleke Bijele zemlje zapadno od Gorja i dolazili ovamo upravo zbog njegove slasne žute medovine i raznih drugih finih i opojnih pića koja je gospodin Maslovar brižno čuvao.

Ostavili smo ponije ispod nakrivenog svoda s kojega je lila kiša i jurnuli stepenicama u treperavim plamenom obojanu glavnu salu. Na ognjištu je veselo gorjela vatrica, a ispred nje je stajalo nekoliko niskih i udobnih stolica, i veliki drveni stol. Gostioničar Maslovar odmah je u znak dobrodošlice poslužio na stol slasnu, nadaleko poznatu medovinu boje zlata. Sve oduševljeni medovinom punog tijela, mirisa breskve i marelice i krasnih sekundarnih aroma nismo se ni snašli, kad gospodin Maslovar zausti:

“Žele li gospoda možda štogod popiti?” upita nas. “I da vam pokažem sobe dok se večera spravlja?”

U tren oka na stolu je već bilo drugo, vrlo rijetko, još u doba starih kraljeva tako nazvano, Kestenovo vino. Taj neobično pitak i slasni nektar radi se posebno odabranih godina u rijetkim vinogradima Velikog vinara zapadno od Gorja s južne strane Ceste. Nismo oklijevali ni malo. Sirupasti topli nektar, tijela vitkog poput joha na rubu Stare šume, uljno je kliznuo niz naša grla.

Taman je postavljen stol. Bijaše tu tople juhe, hladnog mesa, pite od malina, svježeg kruha i maslaca, polovica zrelog sira i tamno kupinovo vino, reskog ali mekanog karaktera i fine teksture, kao slavna kupinova vina iz dalekih krajeva blizu Južnog mora. To je vino još rjeđe od maloprijašnjeg Kestenovog. Ni sam Veliki vinar ga više nema u svojim podrumima, a i malotko je od Velikih i Malih ljudi uopće za njega čuo.

Zagrijani i poveseli radoznalo zašuškamo što bi gostioničar Maslovar slijedeće mogao poslužiti na stol. Sav zapuhan, donosi pod rukom bocu slatkog vina od sitnog crnog ribizla. “Nadam se da će vam biti po volji. A sada se ispričavam. Imam posla preko glave. Nemam vremena za razgovore. Moram juriti dalje. Ovo je težak posao za dvije noge, a nikako da smršavim. Zavirit ću opet vamo. Ako štogod trebate, pozvonite samo ručnim zvoncem” reče i ode.

Vino od sitnog crnog ribizla Veliki vinar ne radi tako često, samo u plodnim berbama kada ribizl najbolje rodi. Ozbiljno je to vino, puno i mineralno, kojega piju rijetki i u Bijelim kulama Gondora. Osjećali smo se posebno…

Masteći brk hladnim mesom, a nepce ribizlovim vinom, krenuo je razgovor o Velikom vinaru.

Veliki vinar potomak je drevnih vilinških vinara što u Međuzemlje doploviše iz Daleke zemlje. Priča se da je došao zadnji od njih. Tajnovit, duge smeđe brade i lica rumena kao zrela jabuka, njeguje stare vilinške vještine maceracija i kupažiranja. Vina i medovina iz njegovog podruma toliko su slasna i pitka da ih većinu sam popije. Srećom, tu je dobri gostioničar Maslovar koji mudro pohranjuje i brižljivo čuva mnoge, u ova vremena već nepostojeće i rijetke boce.

San nas polako savaladava. Lelujava toplina žive vatrice u ognjištu sklapa nam teške kapke. Pomalo ošamućene, što umorom, a što vinom i medovinom, zatiče nas živahni gostioničar Maslovar.

“Gospodo, vaše sobe su spremne! Nadam se da vam je večera godila. Probajte još ovo što sam za vas našao u podrumu” reče pružajući nam bocu neobičnog imena. Bilo je to vino od miješanog crnog i crvenog voća. Vrlo živahno i svježe.

“Ovo je vino velikog potencijala” reče tiho gospodin Maslovar vidjevši da su nam kapci već na pola sklopljeni. “Dogodine ćemo ga ponovo otvoriti…”

Gostioničareve riječi probijale su se kao blagi vjetar kroz gustu jutarnju maglu na okolnom humlju. Utonuli smo u san…